FinCEN Files: upozorenja banaka i tokovi sumnjivih transakcija

Objavljeni u rujnu 2020., FinCEN Files otkrili su kako su velike banke godinama američkim vlastima prijavljivale sumnjive transakcije, dok je novac i dalje prolazio kroz međunarodni financijski sustav. Projekt nije tvrdio da je svaka prijavljena transakcija bila nezakonita. Njegova je glavna poruka bila da upozorenja sama po sebi često nisu bila dovoljna da zaustave tokove novca povezanog s mogućom korupcijom, prijevarama, pranjem novca i drugim oblicima financijskog kriminala.

Kako je nastao projekt

Istraživanje su predvodili BuzzFeed News i Međunarodni konzorcij istraživačkih novinara (ICIJ), u suradnji s više od stotinu novinara i redakcija iz različitih zemalja. Novinari su analizirali više od 2.100 izvješća o sumnjivim aktivnostima, poznatih kao Suspicious Activity Reports ili SAR, koja su obuhvaćala razdoblje od približno 1999. do 2017. godine.

Dokumenti su sadržavali podatke koje banke podnose američkoj Mreži za suzbijanje financijskog kriminala, odnosno Financial Crimes Enforcement Networku (FinCEN), uredu unutar Ministarstva financija Sjedinjenih Američkih Država. SAR-ovi su povjerljivi regulatorni izvještaji. Njihovo otkrivanje javnosti omogućilo je uvid u dio sustava koji je inače nedostupan građanima i većini istraživača.

Izvješće o sumnjivoj aktivnosti upozorenje je financijsko-obavještajnom sustavu, a ne presuda i ne dokaz da je određena osoba ili organizacija počinila kazneno djelo.

Što su SAR-ovi

Banka podnosi SAR kada procijeni da transakcija ili obrazac ponašanja zahtijeva dodatnu pažnju. Razlog može biti neuobičajeno kretanje novca, nejasno porijeklo sredstava, korištenje posredničkih društava ili nesklad između transakcija i poznatog poslovanja klijenta. U izvješću banka opisuje okolnosti i navodi zašto smatra da bi slučaj mogao biti važan za nadležna tijela.

SAR ne znači da je banka utvrdila kazneno djelo. On također ne znači da je osoba koja se spominje u dokumentu osumnjičenik u kaznenom postupku. Za takav zaključak potrebni su dodatni dokazi, provjere nadležnih tijela i, kada je primjenjivo, odluka suda. Novinari koji su radili na FinCEN Files naglašavali su tu razliku kako bi izbjegli pretvaranje regulatornih upozorenja u neprovjerene optužbe.

Što su dokumenti pokazali

Analiza je ukazala na velik raskorak između obveze banaka da prijave sumnjive aktivnosti i njihove praktične mogućnosti ili spremnosti da zaustave transakcije. Banke su u SAR-ovima opisivale poslove koje su smatrale sumnjivima, ali su u mnogim slučajevima nastavile obrađivati povezane uplate. Razlozi mogu uključivati zakonske obveze, procjenu rizika, nedostatak potpunih informacija i činjenicu da banka sama ne odlučuje o kaznenoj odgovornosti.

U središtu izvještavanja našle su se velike međunarodne banke, među njima JPMorgan Chase, HSBC, Standard Chartered, Deutsche Bank i Bank of New York Mellon. Dokumenti su pokazivali kako se novac može kretati kroz više država, banaka, računa i pravnih osoba prije nego što istražitelji pokušaju utvrditi njegovo stvarno porijeklo ili krajnjeg korisnika.

U jednom od najvažnijih obrazaca koji su novinari opisivali, banke su prijavljivale transakcije povezane s klijentima ili mrežama o kojima su već postojale ozbiljne sumnje, dok su financijski tokovi nastavili prolaziti kroz sustav. Takvi nalazi nisu automatski dokaz da su banke sudjelovale u kaznenim djelima. Oni su, međutim, otvorili pitanje koliko su djelotvorne kontrole kada financijske institucije prepoznaju rizik, ali poslovni odnos ili plaćanje ipak ne prestanu odmah.

Razmjeri problema

Prema analizi ICIJ-a, transakcije opisane u pregledanim SAR-ovima dosezale su vrijednost od približno dva bilijuna američkih dolara. Taj iznos nije procjena ukupnog opranog novca niti zbroj potvrđenih kaznenih djela. Riječ je o vrijednosti transakcija koje su banke označile kao potencijalno sumnjive u dokumentima dostupnima novinarima.

FinCEN Files također nisu predstavljali potpunu bazu svih sumnjivih transakcija u svijetu. Obuhvatili su samo dio izvješća, a dokumenti su nastali unutar američkog sustava prijavljivanja. Zbog toga se njihovi zaključci ne mogu jednostavno prenijeti na svaku banku, državu ili osobu koja nije spomenuta u projektu.

Međunarodna dimenzija

Istraživanje je pokazalo zašto je pranje novca teško nadzirati na nacionalnoj razini. Novac može krenuti iz jedne jurisdikcije, biti prebačen preko više posrednika i završiti u drugoj državi, dok različiti propisi, rokovi i standardi razmjene podataka usporavaju reakciju tijela za provedbu zakona.

U takvom sustavu važnu ulogu imaju banke, financijsko-obavještajne jedinice, policija, tužiteljstva, carinska tijela i međunarodne organizacije. Ako samo jedan dio lanca zakaže, sumnjive transakcije mogu nastaviti put. Istraživanje je zato potaknulo raspravu o tome trebaju li nadzorna tijela brže dijeliti informacije, kako provjeravati stvarne vlasnike kompanija i na koji način osigurati da prijava ne bude tek administrativni korak.

Posljedice za borbu protiv pranja novca

Objava je obnovila rasprave o učinkovitosti globalnog sustava protiv pranja novca. Posebna se pozornost usmjerila na nekoliko problema:

• velik broj prijava koje nadležna tijela teško mogu pravodobno obraditi;
• različitu kvalitetu podataka o stvarnim vlasnicima kompanija i računa;
• sporost međunarodne razmjene financijsko-obavještajnih podataka;
• neujednačene posljedice za institucije koje ne provode dovoljno učinkovite kontrole;
• rizik da banke prijavljivanje shvate kao formalnu obvezu, a ne kao početak aktivne provjere.

U Sjedinjenim Američkim Državama i Europi projekt je pridonio javnoj raspravi o jačanju pravila protiv pranja novca, transparentnosti vlasništva i nadzoru nad profesionalnim posrednicima. U Europskoj uniji borba protiv pranja novca oslanja se na zajednička pravila, nacionalna nadzorna tijela i suradnju među državama članicama. Međutim, donošenje pravila nije isto što i njihova jednaka i učinkovita provedba u praksi.

Zašto je važno razlikovati sumnju od dokaza

FinCEN Files dobar je primjer novinarskog rada s osjetljivim financijskim dokumentima. Sama činjenica da se ime osobe, kompanije ili banke pojavljuje u SAR-u ne potvrđuje kaznenu odgovornost. Novinari su zato uspoređivali dokumente s javnim sudskim spisima, regulatornim odlukama, korporativnim evidencijama i izjavama uključenih strana.

Takav oprez važan je i za čitatelje. Istraživačko novinarstvo može otkriti obrasce koje institucije nisu objavile ili ih javnost nije mogla vidjeti, ali ne zamjenjuje policijsku istragu, neovisni nadzor ni sudski postupak. Pouzdano izvještavanje mora jasno odvojiti ono što dokument izravno pokazuje od onoga što tek zahtijeva dodatnu provjeru.

Izvori i urednička napomena

Ovaj pregled temelji se na javno objavljenom radu Međunarodnog konzorcija istraživačkih novinara i partnerskih redakcija, uključujući BuzzFeed News, kao i na javno dostupnim informacijama američkog Financial Crimes Enforcement Networka, američkog Ministarstva financija i relevantnih europskih institucija.

FinCEN Files obuhvatio je povjerljive dokumente koji su dospjeli do novinara bez službenog odobrenja za javnu objavu. U ovom se tekstu ne objavljuju osobni podaci iz dokumenata niti se iz prisutnosti imena u izvješću izvodi zaključak o krivnji. Cilj je objasniti kako sustav funkcionira i što su novinari utvrdili o njegovim strukturnim slabostima.